Na zapadu ništa novo

Moju malo već trulu svakodnevnicu  uzburkao je dolazak čudnog bića iz davnine u Zagreb, gdje sad živim. I nakon 45 minuta čekanja na trgu pomahnitalog bana jelačića, na hladnom vjetru, moje stare kosti skljokale su se u najskuplji kafić u gradu, jer je slučajno na samome trgu, s direktnim pogledom na konja, pače jaja od konja.

Oko mene su sjedili penzioneri odjeveni u Chanel iz 80-ih. Pogađate? Da, židovi. Ko mi nađe penzionera Hrvata koji plaća kavu 3 eura, a da nije moj dida, ja ga častim u tom istom kafiću. I nakon pročitanih par poglavlja za tutorial (nekoć se to zvala lektira), eto ti nje, dohopsa sva vesela i brže bolje naruči ČAJ OD ŠIPKA, koji inače dođe 2 ipo eura, i sjedne i pogleda me svojim očima kao čiuvaua.

Ja se meškoljim jer vidim sve one poglede baba po imenu Rahela, Debora i tako dalje, i pitam je za zdravlje. Odgovara brzinski, i traži svoju kazetu. Pa nisam ti je donila, budući da je postojala velika vjerovatnost da se uopće nećeš pojavit, i srknem kavu brže bolje. Kad su počeli arlauci, te frekvencije... Pa psovke, one babe su zaboravile na judaizam i počele se KRSTIT.

Nakon šta je uspješno izvela hit Ramba Amadeusa AJDE U PIZDU MATERINU (cijeli refren, moliću lijepo) opet je stala buljit u mene kao čiuvaua, ali ovaj put s crvenim bijesnim sjajem. I ja jedva dočekam da srkne svoj čaj i da mi odhopsamo, a ja oteturam) do nekih zanimljivosti, tipa algoritam (u bg je to plato) na tri kata, da bi na kraju puta (križnog) i svih 14 postaja, ja bila starija za 20 godina, a zagrebački židovi imaju o čemu pričat sve dok mesija ne dođe.

jedan od najstrašnijih momenata u mom cijelom životu bilo je upoznavanje osobe koju sam upoznala preko interneta. bilo je crlo jednostavno sve dogovoriti, izvesti malo teže, ali kročiti nogom na strano tlo i pogledati u njega po prvi put - zastrašujuće!
on je naravno bio vrlo cool, širokim osmijehom bi proljepšao i carlu del ponte. ja sam bila toliko ustrašena da sam se doslovno tresla. sjedila sam na zidiću i čitala knjigu, a on mi je prišao kao da je to po ko zna koji susret. ja sam zamišljala da će bit lako, pis of kejk, ali u stvari sam prvih 15 minuta bila čak i neugodna, sve od nervoze. on, naravno, tipično muško, nije uopće primijetio da sam ja na rubu živčanog sloma. i naravno, mislila sam da ce moja prva misao biti u stilu, jes jes jes, my precioussss. zapravo je bilo vise u silu, GRANDE GLAVA!  to je ta čuvena srpska fizionomija, dakle. ramena ok, da vidimo dalje, hmmmm, daaa, nije lose, nije lose... ne znam koje su njegove misli bile, ali i moje su mi previše. tih deset sati je prošlo nevjerovatno brzo, dapače proletilo. idem u bg  za par dana, i moram priznat da jedva čekam.  

ne volim februar. jedino dobro je šta je kratak mjesec pa su računi nešto manji, ali ne puno. u Zagrebu je vruće, nekako sparno i vlažno (bez nekakvih konotacija, molim). imam idući tjedan nekoliko ispita, al mi se brate ne daaaaaaaaaa... ovih (predispitnih) dana radim sve samo da ne bih učila, čistim stan po feng shui metodi:

-         osloboditi prostor oko ulaznih vrata, hodnika, predvorja, stepenica...

-         oprati ulazni prostor i predvorje nečim s mirisom bora, zatim s morskom soli; za to vrijeme se treba moliti da dobri ljudi i prilike uđu kroz vrata.

-         razgovarati s biljkama, ukloniti umiruće biljke

-         pričvrstiti poštanski sandučić

-         ukloniti paučinu

-         ne valja: kaktus, ništa bodljikavo i suho – iscrpljeni chi, škripanje vrata, polomljeni namještaj.  

Prijavila sam jučer ispit liku na filozofskom, i to mailom i prijavnicom. Šalje on meni odgovor:  Postovana kolegice, do daljnjih te navodno ne tako dalekih tehnoloskih revolucija u nasem visokom obrazovanju, ispit se prijavljuje tako da se u odgovarajuci sanducic (u ovom slucaju onaj ispred B016) pravovremeno (dakle barem sedam dana
prije) ubaci prijavnica za taj ispit. E sad, ja sam prasnula u smijeh. lik ima nesto malo godina (djeluje do 30). mislim se da li da mu napisem;

1. get laid
2. u civiliziranom svijetu je PRISTOJNO najavit ispit I MAILOM
3. baš ti fala

ponekad se pitam zašto ljudi toliko vole čitati o tuđim problemima, sigurni iza svojih kompjutera, daleko od stvarnosti. uzmimo na primjer moj blog.hr; vrhunac posjećenosti je bio kad sam pisala o tome kako sam upoznala Srbina preko interneta i zaljubila se preko telefona. U međuvremenu sam shvatila da su stvari postale ozbiljne i prestala pisat o tome. Odjednom: posjećenost nula. onda sam se uvatila politike - kontraefekat - moje vlastite prijateljice me napadaju bezobraznim komentarima na opću radost svakoga ko to čita. ponekad se pitam. baš kao što ide ona pjesma, Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote? malo sam čitala po internetu i stvarno - najposjećeniji blogovi su tipa danas sam oprala zube tri puta za razliku od jučer kad mi je poštar zvonio na vrata. komentara ko u priči.

 Vratimo se na Turke. Čitala sam da je Hrvatska danas etnički najčišča zemlja istočne Evrope. E sad, to je mogla napisati samo osoba koja nikad nije bila u Sloveniji, ali nije bitno. Recimo da je istina, jer će ionako bit u roku od deset godina. I sad je veliki evropski um (čitaj: CIA im je naredila) smislio kako kazniti Hrvate (dakle cijeli narod - za zločine Zagreba i okolice) - uvalimo im Turke pa nek se oni jebu s njima! doslovno! i onda za 100 godina kad se moji praunuci udu igrali sa Ljatifom i Junuzom, ne zaboravimo i Čing Činga i Ungabungija, pisaće se hvalospjevi o krasnim Hrvatima koji su tako velikodušno primili sve te jadne ljude. E sad, nit su Hrvati velikodušni,  nit su ti ljudi jadni. Umjesto da im omoguće život bez rata,  rastjerali su ih po svijetu i onda uvaljuju siromašnim balkancima da ih prime na grbaču.