Moju malo već trulu svakodnevnicu 
uzburkao je dolazak čudnog bića iz davnine u Zagreb, gdje sad živim. I nakon 45 minuta čekanja na trgu pomahnitalog bana jelačića, na hladnom vjetru, moje stare kosti skljokale su se u najskuplji kafić u gradu, jer je slučajno na samome trgu, s direktnim pogledom na konja, pače jaja od konja.
Oko mene su sjedili penzioneri odjeveni u Chanel iz 80-ih. Pogađate? Da, židovi. Ko mi nađe penzionera Hrvata koji plaća kavu 3 eura, a da nije moj dida, ja ga častim u tom istom kafiću. I nakon pročitanih par poglavlja za tutorial (nekoć se to zvala lektira), eto ti nje, dohopsa sva vesela i brže bolje naruči ČAJ OD ŠIPKA, koji inače dođe 2 ipo eura, i sjedne i pogleda me svojim očima kao čiuvaua.
Ja se meškoljim jer vidim sve one poglede baba po imenu Rahela, Debora i tako dalje, i pitam je za zdravlje. Odgovara brzinski, i traži svoju kazetu. Pa nisam ti je donila, budući da je postojala velika vjerovatnost da se uopće nećeš pojavit, i srknem kavu brže bolje. Kad su počeli arlauci, te frekvencije... Pa psovke, one babe su zaboravile na judaizam i počele se KRSTIT.
Nakon šta je uspješno izvela hit Ramba Amadeusa AJDE U PIZDU MATERINU (cijeli refren, moliću lijepo) opet je stala buljit u mene kao čiuvaua, ali ovaj put s crvenim bijesnim sjajem. I ja jedva dočekam da srkne svoj čaj i da mi odhopsamo, a ja oteturam) do nekih zanimljivosti, tipa algoritam (u bg je to plato) na tri kata, da bi na kraju puta (križnog) i svih 14 postaja, ja bila starija za 20 godina, a zagrebački židovi imaju o čemu pričat sve dok mesija ne dođe.
